16. siječnja 2016. Azijska investicijska banka za infrastrukturu (AIIB) svečano je otvorena u Pekingu, gdje je bila njezino sjedište. Izjava AIIB-a bila je financiranje azijskih infrastrukturnih projekata radeći s drugim multilateralnim i bilateralnim razvojnim institucijama, a sa 100 milijardi dolara kapitala, od banke se očekivalo da uloži prvih 10 - 15 milijardi dolara godišnje u prvih pet godina. Kineska vlada je 2013. godine predložila osnivanje međunarodne financijske institucije. Do kraja 2015. ideja je bila široko dobrodošla, usprkos ranim rezervama o ekološkim i etičkim standardima, kineskim motivima pokretanja banke i potencijalima AIIB-a da se natječe sa Svjetskom i Azijskom razvojnom bankom (ADB), zabrinutosti koje su imale odvraćali SAD i Japan od osnivanja. Iako je većina dioničara bila u Aziji, Brazil, Egipat i Južna Afrika brzo su se pridružili. Veliku Britaniju, koja je postala članica u ožujku 2015., uskoro su slijedile i druge zapadne zemlje, osobito Australija, Francuska, Njemačka, Italija i Španjolska. Među atrakcijama članova utemeljitelja bila je činjenica da je američki dolar valuta AIIB-a, a posao banke trebao se voditi na engleskom jeziku. Visoki uspjeh AIIB-a bio je neočekivan i u Kini su cijenjeni kao diplomatski trijumf. Na prvom godišnjem sastanku u lipnju sudjelovali su predstavnici iz 57 zemalja članica osnivača, dok je tridesetak drugih zemalja, uključujući nekoliko iz Južne Amerike, bilo na listi čekanja. Na dnevnom redu sastanka bila su izvješća o napretku rada koji su već u tijeku i odobreni krediti za preko 500 milijuna dolara.
Globalni profil AIIB-a pokrenut je kada je 13. travnja njegov predsjednik Jin Liqun potpisao okvirni sporazum o sufinanciranju sa Svjetskom bankom. Dva su tijela formalno razgovarala o gotovo desetak azijskih projekata koje bi Svjetska banka pripremila i nadzirala u skladu s politikama i procedurama te institucije, uključujući nabavu i socijalnu zaštitu. Status AIIB-a bio je dodatno poboljšan njegovom prisutnošću u travnju na inauguralnom Globalnom infrastrukturnom forumu 2016, održanom u Washingtonu, DC To je bio prvi put da su čelnici multilateralnih razvojnih banaka (MDB) - što su uključivali Afričku banku za razvoj, ADB, AIIB, Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD), Europska investicijska banka, Međamerička razvojna banka, Islamska razvojna banka, Nova razvojna banka i Grupacija Svjetske banke - kao i predstavnici Skupina od 20 (G20), G24 i G77 okupila se. Cilj foruma bio je financirati multilateralne mehanizme suradnje za unapređenje pružanja poboljšanja infrastrukture na globalnoj razini. U manje razvijenim zemljama oko 2,4 milijarde stanovnika nije imalo osnovne sanitarne usluge; mnogi nisu imali pristup sigurnoj pitkoj vodi; više od milijarde ljudi nedostajalo je električne energije; a trećina seoske sirotinje nije imala sve vremenske prilike. ADB je procijenio da će do 2020. za osnovnu infrastrukturu u Aziji godišnje biti potrebno 730 milijardi dolara, a potreba za dodatnom pomoći i ulaganjima bila je imperativ.
Do listopada 2016. odobreno je šest projekata, koji su odražavali želju AIIB-a za suradnjom. Poduzeća su uključila tvrtku ADB kao vodećeg financijera, u provinciji Pandžab u Pakistanu, gdje je cilj bio izgraditi 64 km (39,8 milja) autoceste koja povezuje Shorkot s Khanewalom, kao dio projekta ekonomskog koridora Kine i Pakistana vrijednog 46 milijardi dolara. koja je pokrenuta 2015. Drugi poduhvat, zajednički financiran s EBRD-om, sastojao se od ceste koja povezuje Dushanbe, Tadžikistan, s uzbekistanskom granicom. Ta cesta trebala je činiti dio autoputa istok-zapad u središnjoj Aziji, gdje je postojeća cesta već povezivala Dušanbe s Kinom prije nego što se pridružila putu Karakoram koji je povezivao Kinu s Pakistanom. Treći projekt u Pakistanu, koji vodi i sufinancira Svjetska banka, povećao bi Pakistan kapacitet za proizvodnju električne energije proširivanjem postrojenja na brani Tarbela na rijeci Indus, koja je prvobitno izgrađena u 1970-ima. Druga suradnja sa Svjetskom bankom podržala bi indonežansku vladu u njenom nacionalnom programu nadogradnje slamova, u kojem bi 154 grada u središnjoj i istočnoj Indoneziji postiglo bolji pristup gradskoj infrastrukturi i uslugama. U Kazahstanu se očekuje da će predloženi projekt sa Svjetskom bankom u iznosu od 1,5 milijardi dolara nadograditi na četiri trake autoputa dužine 660 km (410 milja) od Karagande do Burylbaytala. U Mjanmaru je AIIB odobrio zajam za najvećeg neovisnog proizvođača električne energije u zemlji. Taj bi se dogovor trebao sufinancirati s drugim multilateralnim razvojnim bankama i komercijalnim bankama te će pomoći ublažavanju deficita električne energije u Mjanmaru.
Nekoliko tih programa bilo je povezano s najvećom kineskom vanjsko-ekonomskom politikom: inicijativa Jedan pojas, jedan put, pres. Xi Jinpingova predanost oživljavanju povijesne trgovačke rute Puta svile. Ključni cilj te inicijative bilo je smanjenje uskih grla u prekograničnoj trgovini kroz poboljšanu prometnu infrastrukturu s novim autocestama, željeznicama, lukama i telekomunikacijama i, kao posljedicu, nižim prometnim troškovima. Novi plan Puta svile bio je povezivanje zapadne Kine s Srednjom Azijom, Europom i Bliskim Istokom te pomorskim trgovačkim putovima koji prolaze kroz jugoistočnu Aziju do Afrike. Predsjednik Xi nadao se da će povećati trgovinu Kine sa zemljama Puta svile na 2,5 trilijuna dolara u roku jednog desetljeća, a ogromne količine državnog novca usmjerene su u projekt. Područje između Europe i Kine imalo je 64% svjetskog stanovništva i činilo je oko 30% globalnog BDP-a.
Spremnost i uključenost Svjetske banke i MDB-a kao sufinancira u prvi zajam AIIB-a možda je umanjio bojazni da će AIIB biti u konkurenciji sa Svjetskom bankom, a ne u partnerskom odnosu. Ta je situacija neizbježno podigla status Kine kao globalnog igrača i omogućila AIIB-u da pozajmi novac za nove infrastrukturne projekte Puta svile, koji su bili među ciljevima nove banke. Nije nedostajalo raspoloživih sredstava - u 2016. bilo je već više od 900 projekata u vrijednosti od oko 890 milijardi dolara u tijeku - a činilo se da će Kina dio prekomjerne proizvodnje čelika, cementa, opreme i tehnologije prenijeti iz zemlje. Međutim, značajno je što je dvostruki plan Kine da oživi stari Put svile - jedan koji se koncentrirao na cestovne i željezničke veze, a drugi na morskim putovima - doživljavao kao geopolitički i strateški, a ne kao ekonomski. Zbog velikog broja zemalja uključenih u plan - procijenjenih na 65, od kojih je 18 bilo u Europi - i ogromnog trgovinskog potencijala, pojavila se nagađanja da bi Kina na kraju mogla stvoriti područje slobodne trgovine. Taj bi ishod bio od posebne koristi za azijske i ne-zapadne zemlje, jer bi pad carina mogao dovesti do povećanja trgovine.
Kako se godina bližila kraju, bilo je očito da je 2016. bila prekretnica za Kinu, s početnim uspjehom AIIB-a pomažući ambicijama zemlje da postane globalni igrač. AIIB i njegov jednostavan cilj osigurati financiranje azijske infrastrukture mogao bi se s vremenom pokazati ambicioznijim, a njegov opseg proširio se i na Latinsku Ameriku. Očekivalo se da će mnogi odabrani projekti podržati kineski program Putovanja svile, premda se na njih može gledati kao na kineski interes. Predsjednik Jin, koji je bio karizmatičan vođa, ali i financijski stručnjak i tečni govornik engleskog jezika, pokazao se kao izvrstan ambasador banke na njegovim međunarodnim putovanjima, posebno u Europi. U neočekivanom razvoju događaja, 1. listopada MMF je Kini dao dodatni poticaj dodajući kineski juan u svoju košaru od četiri valute koje su tvorile Specijalno pravo vučenja. Taj potez poslao je poruku središnjim bankama svijeta da je kineska valuta dovoljno sigurna da bi se mogla držati kao rezervna valuta.
