Rumunjska

Rumunjska, zemlja jugoistočne Europe. Nacionalna prijestolnica je Bukurešt. Rumunjsku su 1944. okupirale sovjetske trupe, a postala je satelit Saveza sovjetskih socijalističkih republika (SSSR) 1948. Zemlja je bila pod komunističkom vlašću od 1948. do 1989., kada je svrgnut režim rumunjskog čelnika Nicolaea Ceaușescua. Slobodni izbori održani su 1990. Godine 2004. zemlja se pridružila Organizaciji Sjevernoatlantskog pakta (NATO), a 2007. postala je članicom Europske unije (EU).

Rumunjski krajolik je otprilike jedna trećina planinskog i jedna trećina šumovitih, a ostatak čine brda i ravnice. Klima je umjerena i obilježena je s četiri različita godišnja doba. Rumunjska uživa veliko bogatstvo prirodnih resursa: plodna zemlja za poljoprivredu; pašnjaci za stoku; šume koje pružaju tvrdu i meku šumu; rezerve nafte; metali, uključujući zlato i srebro u planinama Apuseni; brojne rijeke koje opskrbljuju hidroelektričnost; i crnomorske obale koja je mjesto i luka i odmarališta.

Rumunjski narod dobiva većinu svog etničkog i kulturnog karaktera iz rimskog utjecaja, ali ovaj drevni identitet kontinuirano je mijenjao položaj Rumunjske na glavnim kontinentalnim migracijskim putovima. Rumunji sebe smatraju potomcima drevnih Rimljana koji su 105. godine osvojili južnu Transilvaniju pod carem Trajanom, te Dacijaca koji su živjeli u planinama sjeverno od Podunavske ravnice i u Transilvanskoj kotlini. U vrijeme povlačenja Rima pod carem Aurelijanom 271. godine, rimski doseljenici i Daci su se vjenčali, što je rezultiralo novom nacijom. Iz mješavine dviju kultura proizašle su i latino korijeni rumunjskog jezika i istočnjačke pravoslavne vjere kojih se većina Rumunja pridržava.

Od dolaska Huna u 5. stoljeću do nastanka kneževina Valachia i Moldavija u 14. stoljeću, rumunjski narod je praktički nestao iz pisane povijesti. Za to vrijeme Rumunjska je bila napadnuta velikim narodnim migracijama i ratnicima na konjima koji su putovali Dunavskom ravnicom. Vjeruje se da su se suočeni s neprestanim nasiljem Rumunji bili prisiljeni preseliti, pronalazeći sigurnost u Karpatskim planinama. Kao što je vojni načelnik Helmuth von Moltke primijetio: "Otpori koji su se gotovo uvijek pokazali beskorisnim, Rumunji više nisu mogli razmišljati o nekom drugom načinu obrane osim bijegu."

Sljedećih 600 godina, rumunjske su zemlje služile kao bojno polje sukobljenim ambicijama njihovih susjeda. Rumunji nisu bili u stanju izdržati imperijalne pritiske najprije od Bizantinaca, a zatim i od osmanskih Turaka na jugu Carigrada (danas Istanbul), ili kasnije od Habsburškog carstva na zapadu i od Rusije na istoku.

1859. kneževine Valachia i Moldavija ujedinile su se, a 1877. svoju su neovisnost od Osmanskog carstva proglasile modernom Rumunjskom. To je bilo popraćeno prelaskom s ćirilice na latinski i iseljavanjem studenata koji su tražili visoko obrazovanje u zapadnoj Europi, posebno u Francuskoj.

Unatoč kasnom nastanku europske nacionalne države, Rumunjska je u 20. stoljeću producirala nekoliko svjetski poznatih intelektualaca, među kojima su skladatelj Georges Enesco, dramatičar Eugène Ionesco, filozof Emil Cioran, povjesničar religije Mircea Eliade i nobelovac George E. Palade. Uoči Drugog svjetskog rata novinarka Rosa Goldschmidt Waldeck (grofica Waldeck) opisala je svoj najjači dojam o Rumunjima:

Dvije tisuće godina teških stranih gospodara, varvarskih upada, rapskih osvajača, zlih knezova, kolere i zemljotresa dali su Rumunjima vrhunski osjećaj privremene i prolazne kvalitete svega. Iskustvo u preživljavanju naučilo ih je da svaki pad može rezultirati nepredviđenim prilikama i da se nekako uvijek iznova stave na noge.