Hamletov izmišljeni lik
Hamletov izmišljeni lik

Mikelandjelo - Najgotivniji fiktivni lik (Svibanj 2024)

Mikelandjelo - Najgotivniji fiktivni lik (Svibanj 2024)
Anonim

Hamlet, središnji lik u Hamletu Williama Shakespearea. Problematičnost lika usvojila se bezbroj interpretacija glumaca i kritičara.

Kviz

Poznate priče, voljeni likovi

Gdje žive Heidi i stric Alm?

Hamletova je priča bila stoljetna u vrijeme kada je Shakespeare napisao Hamleta, oko 1599–1601. Hamlet odgovara figuri Amleta, čija se priča pripovijeda u Gesta Danorumu, povijesti Danske s kraja 12. stoljeća Saxo Grammaticusa. Ali glavno oklijevanje lika - njegovo oklijevanje ili nespremnost da se osveti za očevo ubojstvo - središnje je i svojstveno Shakespeareovoj koncepciji Hamleta. Ovo oklijevanje očaralo je kritičare, ali nijedno od ponuđenih objašnjenja, poput nesvjesne Edipalove krivnje (koju su predlagali Freudovci) ili nesposobnost prefinjene, preosjetljive prirode da složeni osjećaj prevede u jednostavnu radnju, nije našao potpunu potvrdu. Kad uhvati Klaudija nenaoružanim i samim u svojim molitvama, Hamlet razmišlja da ga ubije, ali bolje razmisli o ovom planu.Čak i dok je gledao predstavu kojom je manipulirao da bi uhvatio krivog kralja, Hamlet ne glumi, već samo razmišlja.

Pitted against his hypocritical and murderous but nonetheless effective uncle Claudius, Hamlet displays his witty, intellectual qualities. He shares his wit with the audience (and a few favoured characters, such as Horatio), who thus are aware of his superiority over most other personages in the play. His first words are a punning aside to the audience, and his first reply to the king is a cryptic retort. His sardonic witticisms are unforgettable (“The funeral baked meats / Did coldly furnish forth the marriage tables”; and “More honoured in the breach than the observance”). Hamlet is an actor in many parts of the play. The range of language in the roles he affects shows that his mimetic powers are considerable. He is skillful in putting on “an antic disposition” and gives a very funny performance in talking to Polonius. He condescends to talk the silly bawdry of Rosencrantz and Guildenstern. He quarrels with Laertes beside Ophelia’s grave in a display of verbosity that exceeds the modesty of nature in much the same way as does that of Laertes.

In the end, it is the enigmatic characterization of the title character that lends Hamlet its continuing fascination for Shakespeare admirers worldwide.