Državnik i humanitarac
Kako je Nansen ostario, više se zanimao za odnose između pojedinaca i naroda. Godine 1905. živahno je sudjelovao u raspravi o raspuštanju unije između Norveške i Švedske. Njegov stav može se sažeti njegovim riječima: "Svaka unija u kojoj je onaj narod obuzdan u izvršavanju svoje slobode jest i ostat će opasna." Nakon uspostave norveške monarhije, Nansen je imenovan prvim ministrom u Londonu (1906–08). 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata, imenovan je šefom norveške komisije u Sjedinjenim Državama i pregovarao je s američkom vladom o zadovoljavajućem sporazumu o uvozu nužnih zaliha u Norvešku.
Na prvoj skupštini Lige naroda 1920. godine norvešku je delegaciju vodio Nansen, koji je trebao ostati jedan od istaknutih članova skupštine do svoje smrti. U travnju 1920. vijeće Saveza naroda dalo je Nansenu svoj prvi veliki zadatak, imenovanjem visokog povjerenika zaduženim za vraćanje oko 500 000 ratnih zarobljenika iz bivše njemačke i austrougarske vojske iz Rusije. Sovjetska vlada neće priznati Ligu naroda, ali je osobno pregovarala s Nansenom, a u rujnu 1922. izvijestio je treću skupštinu Lige da je njegov zadatak završen i da je vraćeno 427.886 ratnih zarobljenika.
Međunarodni odbor Crvenog križa od Nansena je u kolovozu 1921. godine zatražio da usmjeri napore za olakšanjem Rusiji pogođenoj glađu. Prihvatio je i 15. kolovoza na konferenciji u Ženevi na kojoj je bilo 13 vlada i 48 organizacija Crvenog križa imenovano ga visokim povjerenikom ovog novog poduhvata. 27. kolovoza zaključio je sporazum sa sovjetskom vladom ovlašćujući ga da otvori u Moskvi ured "Međunarodne ruske izvršne službe za pomoć". Nansenov zahtjev Lige za financijskom pomoći odbijen je, ali žalbom na privatne organizacije i obraćanjem velikim javnim sastancima uspio je prikupiti potrebna sredstva.
5. srpnja 1922., na Nansenovu inicijativu, u Ženevi je potpisan međunarodni ugovor kojim se uvodi identifikacijska kartica za raseljene osobe poznata kao "Nansenova putovnica". 1931. u Ženevi je stvoren Međunarodni ured za izbjeglice Nansen (nakon Nansenove smrti); brinuo je uglavnom za antikomunističke („bijele“) Ruse, za Armence iz Turske, a kasnije i za Židove iz nacističke Njemačke.
Nansen je 1922. dobio Nobelovu nagradu za mir; novac od nagrada iskoristio je za poticanje međunarodnog humanitarnog rada. Međunarodni ured za izbjeglice u Nansenu dobio je Nobelovu nagradu za mir 1938. godine.
